Muškarcima su glavni problem muškarci, ženama su glavni problem muškarci (Erika Džong)
Kad se nađem s drugarom Dušanom, na piću, uvek tu bude neka priča, ponekad i dve-tri. A priče kao priče, govore o drugima, naravno, ali usputno i o nama samima. Važno je pričati***.PRVA PRIČA: Nasilna ženidba, čemu?
Dušan: Sinoć, u kafiću, naleteh na jednog čudnog tipa.
Vladimir: Šta mu fali?
Dušan: Ništa mu ne fali. Baš obrnuto, nekih stvari ima i previše.
Vladimir: Kažu da od viška glava ne boli?
Dušan: E njega boli! Zove se Bogdan. Prevalio je tridesetu. Lepuškaste spoljašnosti. Inteligentan u razgovoru. Veoma načitan. O svemu s njim možeš da pričaš. Gotovo me zaprepastio poznavanjem književnosti, filozofije, pa i života uopšte. Bavi se i muzikom. Umeo je spontano da izrekne neku mirnu primedbu kakve se retko čuju od drugih za kafanskim stolom. A umeo je i da zaćuti i postane odsutan, verovatno se pritom pitajući da li se našao na pravom mestu za razgovor, sa više nepoznatih. Tada imaš utisak kao da nije s ovoga sveta, da trenutno nema veze sa ostalima oko njega. S druge strane, ako mi se za trenutak učinilo da je najobrazovaniji za našim stolom, shvatio sam i da je - najjadniji. Uostalom, sam je pomenuo frustriranog intelektualca iz Dnevnika suvišnog čoveka.
Vladimir: Ponovo pitam: šta mu fali?
Dušan: Pa, dobro, nestrpljivko, reći ću! Neće čovek da se ženi!
Vladimir: Pa to i nije tako čudno! Uostalom, zar je to nešto važno! Mnogi odbijaju da se žene, ali većina vremenom ipak legne na rudu...
Dušan: On nije iz većine. Problem s njim je u tome što je studirao teologiju. Trebalo bi da bude sveštenik. A propisi Srpske pravoslavne crkve nalažu da se onaj koji želi raditi kao sveštenik, prethodno mora - oženiti. Eto, tu je problem. Dok u katoličanstvu sveštenicima nije dozvoljeno da se žene, te moraju živeti u celibatu, u pravoslavlju su sveštenici primorani da se žene, celibat nije dozvoljen. Krajnost tamo, krajnost ovde.
Vladimir: Od te dve krajnosti, bliža i prirodnija mi je ova naša, jer je bolje - oženiti se, makar i pogrešno. A šta taj jadničak namerava da radi? Najpre, da li je njemu stvarno stalo do toga da bude - sveštenik?
Dušan: Postavljaš glupo pitanje. Čovek se školovao za to i voleo bi da radi taj posao.
Vladimir: Prvo, mnogi se školuju za nešto, pa kad završe rade - drugo. Drugo, on je valjda i ranije znao da se pravoslavni sveštenici moraju oženiti pre nego što stupe na dužnost.
Dušan: Ma, čoveče, znao je, ali mu to ranije nije bilo važno. Tada je bio, takoreći, dete. A sada, kada je završio škole, ne odgovara mu da se ženi...
Vladimir: Jel' pomenuo neki razlog?
Dušan: Znam, provokatore, pomislio si da je možda - gej. Nije. Tako se bar iz razgovora s njim stiče dojam. A opet, neće da se ženi.
Vladimir: Hm. Sam je sebi navukao muku na vrat. S druge strane, ako istinski veruje u Boga a neće da bude poslušan i da se ženi kako bi postao sveštenik, shodno zahtevu Crkve, neka ide u manastir, i postane - kaluđer. Kaluđerima nije dozvoljeno da se žene, a to bi tom tvom čudnom novopoznaniku onda odgovaralo. Pored ostalog, tamo bi imao vremena za razmišljanje i filozofiranje do mile volje. I za čitanje knjiga do besvesti.
Dušan: Ne trči, Vladimire. Nije stvar tako jednostavna. Neće čovek da ide u kaluđere. Rođen je u Beogradu, u krugu tzv. Dvojke, i voleo bi da živi u gradu. Ili da radi kao sveštenik van Beograda, ali odbija odlazak u manastir. U međuvremenu, radi privremeno kao nastavnik veronauke, a ipak teško sastavlja kraj s krajem.
Vladimir: Pa šta si mu ti preporučio? Jesi li mu mudrovao, o onom mnogopoznatom, da brak muškarca i žene ima i dobre i loše strane, da se (ipak) većina ljudi ženi, da, selimovićevski rečeno „ženidba i rađanje dece smiruju nezadovoljstvo, pošto nameću obaveze" i tako to?
Dušan: Pa čiji si ti prijatelj? Lava ili koga? Ako čovek neće da se ženi, ne treba ga, valjda, terati na to - silom. Pored toga, on deluje pošteno, nije, recimo, za nekakve "brakove iz računa", pa da se oženi samo zato da bi dobio posao sveštenika...
Vladimir: Jeste neobičan slučaj. Želi da postane sveštenik a ne želi ulazak u brak, protivnik je svakog braka, uključiv i brak iz računa (kažu da ima takvih brakova koji funkcionišu); nije gej, a pored svega neće ni u manastir. A da li mu je palo na pamet da eventualno tuži Crkvu kod Evropskog suda u Strazburu, zbog kršenja njegovih ljudskih prava, pošto živimo u veku u kome se ljudska prava posebno cene, a njegova lična prava su očigledno ugrožena?
Dušan: Ma ne! Pa katolički sveštenici, kojima se zabranjuje ženidba, morali bi pre da se žale tom sudu u Strazburu, a ne žale se. Tu je stvar jednostavno uređena po principu: uzmi ili ostavi. Onaj od koga se traži da se ženi, a on to neće (slučaj u pravoslavlju) ili onaj kome se ne dozvoljava ženidba, a on to hoće (slučaj u katoličanstvu), može da - ode, odnosno traži drugi posao...
Vladimir: Neko lepo reče da je čovek, u svojoj biti, nezadovoljno biće. I da je obično položaj svakog nezadovoljnika/nesrećnika - zaslužen.
PRIČA DRUGA: Nije dobro ni previše voleti
Vladimir: Dilema da li je ljubav sloboda ili ropstvo česta je tema u literaturi. Zadovoljavajućeg odgovora, naravno, nema. Erika Džong, koja ima neslavni ugled pornografske spisateljice (njene knjige, bar one po kojima je najpoznatija i koje imaju višemilionske tiraže, uglavnom se bave seksom), pisala je i o tom pitanju, ali nije dala odgovor.
Dušan: E baš nisam iznenađen što ni Erika nije dala odgovor. U duši, ona je feministkinja, a feministkinje (za koje se kaže da su obično lišene smisla za humor) uglavnom ne daju prave odgovore. Kako ja shvatam, u mnoštvu onoga o čemu tvoja Erika govori u svojim jebezovnim knjigama (seks, pa seks, pa opet seks) i da je dala neki odgovor niko ga ne bi ozbiljno shvatio, jer ljudi kad čitaju takve knjige i ne očekuju mudre odgovore. Takve knjige treba, valjda, da teraju ljude da delaju, a ne da razmišljaju.
Vladimir: Nemoj tako. Erika je mnogo više od pornografskog pisca. Ume da piše. Ujedno, sve to njeno pisanje na temu seksa pisano je s pustim ciljem da „pomera granice" (što je vrlo plemenit posao!) i pokaže kako i žene treba da postižu tzv. seksualno oslobođenje, odnosno, prosto rečeno, maksimalno uživanje u seksu. I još po nešto.
Dušan: Da, baš je to plemenit cilj, to njeno učestalo prikazivanje orgazmičkih kopulacija - što više naizmeničnih orgazama žena doživi to bolje, pa ispada da je poželjno da muškarac bude neumorni pastuv!
Vladimir: Ne preteruj. Mada priznajem da Erika sigurno nije od onih pisaca koji umeju da pišu o „prijateljstvu nezagađenom seksom". Čoveče, njena misija je, kao što rekoh, seksualno oslobođenje, što je u drugoj polovini prošlog veka bio plemenit posao. Zato je seksa, stvarnog i izmaštanog, na svakoj stranici njenih knjiga. Namera mi je bila da ovom prilikom ispričam kako Erika, prilikom prikazivanja brojnih seksanja, ponekad govori i o - impotenciji muškaraca. Kao prava pesnička duša (a ona sebe prvenstveno vidi kao - pesnikinju), za svaku impotenciju muškarca kaže da je - tuga golema. Međutim, u mnoštvu razloga koji dovode do impotencije muškarca ona pominje i ovaj specifičan - da ponekad muškarac bude impotentan ako previše voli svoju partnerku. Tako navodi slučaj jednog muškarca koji je toliko voleo svoju ženu da nije mogao da je tuca. A kad bi negde ona otputovala, uvek bi pozivao svoju bivšu devojku, onu s kojom se nije oženio. Digao bi mu se čim bi počeo da okreće njen broj telefona. S njom je bio odličan ljubavnik, mislim u krevetu. Dakle, preterana ljubav muškarca prema ženi može da zasmeta u krevetu. Da li se to tebi, Dušane, nekada desilo?
Dušan: Ma, jok. Moje sposobnosti da volim ženu nisu baš toliko neoganičene da bi me to nateralo da mislim da je boginja s kojim mi se ne bi dizao. Ja sam, čoveče, za normalne osećaje, normalne veze... Znam za te priče u kojima što se dvoje više vole to im seks više izmiče, ne zbog manjka ljubavi već zbog preobilja, a ujedno i zbog straha od napuštanja do koga to preobilje dovodi. Preobilje mene zaobilazi.
Vladimir: Hoćeš da kažeš da si prizeman čovek.
Dušan: Nego, nešto mi pada na pamet. Ako budeš u elektronskoj ili nekoj drugoj vezi sa Erikom Džong, koja stanuje na Menhetnu, na 27. spratu zgrade specijalizovane za „pedere, zabavljače i Jevreje", kako ona sama kaže, zgrade u kojoj ima mnogo pasa i mačaka pa izgleda da pederi, zabavljači i Jevreji vole životinje, prenesi joj ovaj vic, koji bi mogla ugraditi u neku svoju sledeću knjigu: „Dve Amerikanke polažu prijemni za javnu kuću. Jedna je položila, a druga se ugušila iz - usmenog".
Vladimir: Mnogo si duhovit! S druge strane, kad već pominješ javne kuće, sećam se da je ona jednom postavljala to pitanje - zašto postoje javne kuće za muškarce, a ne i za žene?
Dušan, naručujući poslednju turu pića („for the road"): E, vala ne znam zašto ne postoje kupleraji i za žene; ne bih imao ništa protiv i da postoje (verovatno u bogatim delovima nekih velikih gradova ima već i toga). Nego, da ti nešto kažem, Vladimire: sećam se da si me jedno vreme zdušno smarao sa Henrijem Milerom, koji je među poznatijim piscima, prvi počeo sa tim „bezobraznim knjigama" (one meni lično nisu smetale, ali ih je tako doživljavalo široko čestito čitateljstvo, premda ih je krišom kupovalo na veliko). A onda je Erika Džong došla na red, sa pornografskim ili polupornografskim knjigama, pisanim od strane jedne žene, koja, eto, zagovara seksualno oslobođenje žena (sic). Ja sam pročitao dve-tri njene knjige i sve sam shvatio, tako da nemam nameru da čitam njenu ostalu produkciju. Pitam se ponekad, gledajući te u oči, da li ti inkliniraš, više nego što bi trebalo, tim seksualnim naklapanjima i očiglednim maštarijama, kojima su se ona i Henri odavali, sve to uvijajući u lepe oblande kako bi uspeli da se njihove knjige mnogo prodaju... S druge strane, to je bilo u drugoj polovini prošlog veka , zar sada nisu pomalo zastareli? Za mnoge je njihovo vreme vrsta „starijeg kamenog doba", zar ne?
Vladimir: Dobro, spusti loptu. Ponekad se s tobom ne može ozbiljno pričati ni o dobrim ni o lošim piscima. Ali, ako su ti, puritanče, postali dosadni Henri Miler i Erika Džong, neki sledeći put govoriću ti o Davidu Albahariju. Promene radi.
Dušan: To bi moglo biti zanimljivo.
Vladimir: Shalom aleichem.
Dušan: Šalom.
-------------------------------------------------
*** Kada sam još jednom pročitao svoj vlastiti tekst i naišao na ono "Važno je pričati", setio sam se da sam to bio rekao verovatno pod uticajem jednog nezaboravnog dialoga iz Derviša i smrti:
- Spavaš li? - pitao sam. Pričaj, ako ne spavaš.
- Šta ćemo raditi kad sve ispričamo?
- Pričaćemo ponovo, drugim redom, naopako.
- A kad ispričamo i naopako?
- Onda čemo umrijeti.